O T O K H V A R

Tajnovitim se spiljama ovog otoka još i danas može čuti čudna, eonima daleka, jeka borbe kiklopa Polifema i junaka Odiseja. Neupućeni će misliti da su to samo strpljive kapi što neumorno, gotovo skrušeno, vjekovima otimaju komadiće stijene u pećinskom mraku. Na ovom se otoku prošlost otkriva višeslojno, kao da svakom gostu kazuje onaj dio priče za kojeg je ovaj pripremio i otvorio dušu. Drevni je otok sve vidio, iskusio, podnio, zapamtio. Povijest nas uči da životne greške ne ponovimo baš uvijek kad smo za njih spremni. Ona je nedovoljno slušana, shvaćena i respektirana učiteljica življenja, ostvarena sadašnjost i zanesena budućnost. Otok Hvar je povijest. Povijest, što je ovdje kod kuće, u svojoj rodnoj luci, na svome škoju. I Hvar se njome diči, veseli, njome plijeni i uči. Čuva joj uspomene svakim kutkom svoga tla, mudrim pričama svojih ljudi i blještavom raskoši njihovih običaja.

Više od sedam tisuća godina ljudske noge utiru otočke staze. I samom se škoju teško prisjetiti svojih prvotnih žitelja, što ih još možda pamte samo spilje Polifemove. Ilire, prve poznate baštinike otoka, potisnuli su u brda grčki moreplovci i kolonizatori oko 400 godina prije Krista. Otočje Kykladi, jugoistočno staroj Ateni, otok Paros, smioni i odvažni ljudi, brodovi i more. Najprije poznate, egejske obale, onda put u nepoznato Mediteranom, jonskim obalama, tragovima Odisejevim, sve do današnjeg Hvara. Nije mi poznato zašto su baš ovdje zastali, tek nagađam da su mogli biti začarani ljepotom i privlačnošću ovog otoka. Zamijenili su staru domovinu novom, imenom i predajom uščuvali sjećanja, podigavši u samoći najvećeg otočkog polja koloniju Pharos. Sve od tada, uščuvao se kontinuitet postojanja ovog grada. Danas je to Stari Grad, već sutra možda opet Faros.

Nedavno je uspješno okončana ekspedicija Faros – Paros – Faros, gdje je brod sjećanja nakon dvije tisuće godina krenuo s darovima kući u Grčku, ponijevši sobom lozu da je zasadi na Parosu. Dočekani dobrodošlicom stotina brodica, uplovili su u luku, obnovili davno izgubljenje spone i puni dojmova otplovili na Hvar. Parani će uskoro opet putem predaka, dva tisućljeća kasnije, zaploviti prema Starom Gradu, koji ih nestrpljivo i uzbuđeno čeka, a koji bi se, prema željama većeg dijela svojih žitelja, ponovo trebao prozvati Faros. Iako Hvar ima slavenski, hrvatski biljeg, iako današnji stanovnici gotovo da i ne nose natruhe grčkih korjena, neko iskonsko poštovanje prema ljudima prije nas koji su bili tu, koji su nam sačuvali i ostavili nešto iza sebe, bar mali zalog našem blagostanju, tjera nas da ih se sjetimo, da ih pamtimo i otmemo zaboravu.

Osim naseobine Pharos, koja je bila neovisan polis, na otoku su postojale i druge grčke aglomeracije, od kojih je najeksponiranija naseobina Dimos na mjestu današnjeg grada Hvara. Nakon grčke, slijedi rimska epoha na Hvaru, te prilično nerasvijetljeno mikropovijesno razdoblje u stoljećima pred dolazak Slavena. Gusari su Neretljani napadali i haračili otokom od sedmog stoljeća, gotovo slijedećih tristo godina. U tom je vremenskom miljeu potpuno slavenizirano stanovništvo, pa Hvar nazivljem, kulturom i jezikom postaje čisto hrvatski otok. Istekom prvog tisućljeća nove ere smjenjuju se vladavine Mlečana, Bizanta, Napoleona, Austro – Ugarske i mnogih znanih i manje znanih, što su u prošlosti gramzivo posezali za ovim otokom. Burna i prebogata povijest utkala je multikulturalni znamen i dah posebnosti i ljepote različitosti u otočku spomeničku ostavštinu.

Otok začudne ljepote prirode i mediteranskog šarma. Iako je pojam ljepote čisto unutarnja, intimna stvar na koju baštini jednako pravo svaka ljudska duša, postoji neka univerzalna, neporeciva čistoća i cjelovitost stvaranja pred kojom beziznimo zastajemo da bi je udahnuli, da bi joj se poklonili, kako bi je možda barem malo i na trenutak pridobili sebi.

Oni što Hvar cijene i poštuju broje ga među deset najljepših otoka svijeta. Mi koji ga volimo, bez moralne dozvole da o tome sudimo, jer kakav je kredibilitet suca koji misli srcem a ne hladnim razumom, mi, koji ga živimo i trajemo, znamo pouzdano kako su u pravu. Usidrio se On, poput neke dugačke lađe, u srcu srednjodalmatinskog arhipelaga.

Od kićenog grada Hvara na krajnjem jugozapadu, sred biserne niske škojića, do dalekog romantičnog Sućurja na istoku, što se nadohvat obližnjeg kopna zagledalo u sure vrleti Biokova i Rilića, putuje jedna od najduljih cestovnih longitudinala otočkog Jadrana. Put je to uz kojeg traju prizori zamamne ljepote, što su je tek ovovjeki požari ponegdje uštinuli ali ne i pokolebali, a još manje doveli u pitanje. Uzvisio se On do 626 metara u nebo, pa s vrhunca Svetog Nikole bdije nad neretvanskim, korčulanskim, viškim i hvarskim kanalima morskim. Svetom Mikuli, kako ga narod po domaću zove, zaštitniku putnika i moreplovaca, podigao je u 15. vijeku Matul Ivanić, na samom vrhuncu nad ponorom, crkvicu što i danas uznosito stoji. Djed je to Matije Ivanića, legendarnog vođe ustanka pučana koji su tražili jednakost s plemstvom. Cijelo je stoljeće trebalo da bi saznali kako su pučani i Matija uspjeli, izjednačivši se klasno s plemićima.

Otok loze i lavande. I dok je loza dobrim vinom počastila i druge jadranske otočke dragulje, lavanda se percipira gotovo kao autohtona, domaća, skoro pa endemična. Gdje god bio, trag mirisa ovog božanskog ulja odmah budi slike škoja i soba u starim kamenim kućama iz djetinjstva. Lavanda je srž i duša Hvara. Lavanda je Hvar.

Moderni Hvar izrastao je dobrim dijelom na leđima pomorske tradicije, kudikamo manje eksponirane i proslavljene od zapadnog mu susjeda, a bezimeni junaci znali su destke sati veslati u brodicama do, za ljudske ruke i dlanove, dalekih i predalekih obala. Danas se otočkim vodenim prostranstvom plovi hedonistički, ladanjski, sanjarski, sve manje u borbi za opstanak, češće u potrazi za istinskom nepatvorenosti ljepote uzobalja.

Svaki je jadranski otočki mikrosvijet iznjedrio pojedince nadarenije, talentiranije i nadahnutije od miljea kojem su pripadali. U mnogim su sredinama takvi često promatrani s čuđenjem, nerazumijevanjem, pa i podsmjehom. Stoga su mnogi žižci kulture ugasli pod teretom većine, bez sluha za bilo kakve aktivnosti što nisu direktno i vidljivo doprinosile opstanku.Hvar je kroz povijest uglavnom bio prava oaza kulture. Arhitektura, kazališna umjetnost, sakralna tradicija i kultura, književnici, pjesnici, slikari. Ovaj je otok uznesen na plećima težaka i ribara, a posvećen veličinom i sjajem brojnih uspješnih i znanih ljudi što ih je svijetu podario, kćeri i sinova tih istih poštenih i ponosnih kruhoboraca.

Turisti vole ovaj otok. Zovu ga svojim, jer su tako s njim prisniji. Magnetski mu se vraćaju, postajući svjesno i radosno dio šarenog, raznojezičnog, svečanog kolorita, što od ranog proljeća do duboke jeseni veseli otočke vizure.

A život teče i traje, vedar i lijep, najsunčanijim kutkom Jadrana.